U čemu se sastoji značaj istraživačke pismenosti za naučnike i praktičare?
Posljednjih decenija kriminologija je jako dobro usavršila svoju istraživačku aparaturu (instrumentarij). Ova disciplina je nesumnjivo u vrlo kratkom periodu pridobila jako veliki broj kriminalista, sociologa, psihologa, pedagoga i pravnika namećući svoje probleme kao primarni istraživački diskurs modernog društva. Ona nažalost predstavlja najveći izazov i najneophodniji segment društvenih nauka u XXI vijeku. Složenost metoda i specifičnost tehnika kojima se ova nauka služi, čine ponekad kriminološku materiju, kako konstatuje Gassin, teže razumljivom za studente. Upravo njima i praktičarima zaposlenim u službama za provedbu zakona tzv. «istraživačka pismenost» neophodna je iz brojnih razloga.
Obzirom da rad u službama za provedbu zakona, kako ističe Budimlić, predstavlja „mrtvo slovo na papiru“, za rukovodice u njima ako, zanemaruju istraživačku pismenost koja u najmanju ruku doprinosi:
shvatanju i kritičkoj analizi rezultata naučnih istraživanja;
težnjama da i sami istražujemo kako bismo doprinjeli efikasnijem radu organa formalne socijalne kontrole;
korištenju rezultata istraživanja pri donošenju odluka (što u stvarnosti nažalost nije slučaj niti u 1% slučajeva).
U oblasti analize i sinteze tzv. «(ne)sigurnosnih pojava», istraživačka pismenost predstavlja kamen temeljac za studij kriminologije danas. Da li je opravdano očekivati napredak nauke/ struke u vremenu kada se vrijednosti istraživačke pismenosti minimiziraju formom, a ono suštinsko ostaje zanemareno? Odgovori na ovo i slična pitanja trebali bi biti u centru interesovanja naučnika i profesionalaca u procesu donošenju politika baziranih na činjenicama, što se danas nameće kao imperativ razvoja uspješnih zemalja.
